Sveti Ivan Pavao II. – imenom Karol Józef Wojtyła – 264. je Petrov nasljednik. Osvajao je srca cijeloga svijeta. Moralni je autoritet našega doba. Rodio se u Wadowicama u Poljskoj 18. svibnja 1920. Bio je drugo od dvoje djece Karola Wojtyłe i Emilie Kaczorowske, koja je umrla 1929. Njegov stariji brat Edmund, liječnik, umro je 1932., a otac, niži vojni časnik, 1941. godine. Studira na sveučilištu u Krakowu, no kada su ga nacisti zatvorili 1939., mladi Karol do 1944. radi u kamenolomu i kemijskoj tvornici kako bi zaradio za život, te izbjegao deportaciju u Njemačku. Svećenički poziv osjetio je 1942.

Sv. Pavao od Križa je rođen 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove kao sin vrlo pobožnih roditelja. Njegovo je djetinjstvo obilježio događaj kada je njegov brat, Ivan Krstitelj, pao u rijeku. Spasila ga je prekrasna žena za koju oni vjeruju da je bila sama Blažena Djevica. Pobožan od ranog djetinjstva, u dobi od 15 godina odlučio je posvetiti život molitvi i pokori. U dobi od 20 godina osjećao je dužnost da se pridruži vojsci protiv Turaka da brani kršćanstvo. No, to je iskustvo samo ukazalo na to da je njegov poziv zapravo negdje drugdje. Nakon otpusta, vratio se životu molitve.

Sveti Ivan  de Brebeuf je rodom iz Conde-sur- Vire u biskupiji Baeux (Francuska). Pogubljen je  16. ožujka 1649. g Prije njega je pogubljen Izak Jogues 18. listopada 1647. g. Osim njih dvojice domoroci Sjeverne Amerike, iz plemena Irokezi, okrutno su mučili i na koncu ubili još šestoricu članova Družbe Isusove. Misijski papa Pio XI. proglasio ih je blaženim 1925., a svetim 1930. g. Šestorica svećenika i dvojica časne braće bili su Francuzi. Djelovali su u jednoj od najtežih misija u povijesti evangelizacije. Oni su misionarili u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama u blizini Velikih jezera.

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji. Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla. Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom.

Sveti Ignacije se rodio sredinom prvoga stoljeća, vjerojatno u Siriji. Iz načina na koji bijaše mučen moglo bi se naslutiti da je potjecao iz klase robova, dakle, onih koji tada u društvu bijahu najviše obespravljeni. No ti su robovi u Crkvi imali potpuno građansko pravo jer su mogli postati čak i biskupi. Ignacije bijaše nakon sv. Petra, njegova neposrednog nasljednika Evodija, treći po redu biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka.

Isus joj se ukazao “sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca”: “Moje Božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora raširiti. Tebe sam odabrao kao ponor nevjernosti i neznanja da ispuniš taj veliki naum…” Tko god štuje Srce Isusovo sigurno je čuo i za sv. Margaretu Alacoque. Ona je od samoga Gospodina bila odabrana da bude glasnica porukâ njegova Srca, da bude – kako je naziva Jean Ladame – “la confidante du Coeur de Jesus” – pouzdanica Srca Isusova.