Po čemu se razlikuje ‘skupno odrješenje grijeha’ od ‘potpunog oprosta’ koji je Papa u petak udijelio vjernicima?

Pojedinačna ispovijed vjernika pred svećenikom jedini je redoviti način na koji osoba može zadobiti oproštenje teškog grijeha. Također, taj čin nije moguće ostvariti preko telefona, Skypea ili drugim oblicima komunikacije.

Kako tumači Kanonski zakon, osoba koja se ispovijeda treba se odreći grijeha i donijeti odluku da će se popraviti, a sve teške grijehe treba izreći po broju i vrsti kako ih je počinila od posljednje ispovijedi. Važno je naglasiti i da je svaki odrasli katolički vjernik obvezan svoje teške grijehe ispovjediti barem jednom godišnje.

No, kako stoji u kanonu 960., u posebnim slučajevima pomirenje je moguće postići i na druge načine.

Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jesu jedini redoviti način na koji se vjernik svjestan teškoga grijeha pomiruje s
Bogom i Crkvom; samo fizička ili moralna nemogućnost ispričava od takve ispovijedi; u tom slučaju pomirenje se može postići i na druge načine.

Prvi takav način, koji se može koristiti u posebnim i jasno određenim slučajevima, je skupno odrješenje grijeha bez prethodne pojedinačne ispovijedi.

Skupno odrješenje grijeha – ono što Papa u petak NIJE udijelio

Ovdje se ponovno pozivamo na Zakonik kanonskog prava koji je jasan po pitanju posebnih načina kojima se u izvanrednim situacijama može postići pomirenje.

Kanon 961. u 1. paragrafu tako donosi:

Odrješenje za više pokornika istodobno ne može se bez prethodne pojedinačne ispovijedi podijeliti na skupni način, osim:

• 1° ako prijeti smrtna pogibelj a svećenik ili svećenici nemaju vremena pojedinačno ispovjediti pokornike;
• 2° ako je velika potreba, to jest kad, prema broju pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u prikladno vrijeme propisno saslušaju ispovijedi pojedinaca, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni ostati dugo bez sakramentalne milosti ili svete pričesti; ipak ne smatra se da je potreba dovoljna kad se ne mogu imati na raspolaganju ispovjednici samo zbog velikog broja pokornika, kao što može biti na veliki blagdan ili prigodom hodočašća.

Isti kanon u 2. paragrafu ističe kako odluka postoje li gore navedeni uvjeti “pripada dijecezanskom biskupu, koji može odrediti slučajeve takve potrebe vodeći računa o mjerilima s kojima su se složili drugi članovi biskupske konferencije”.

Važno je naglasiti kako Crkva nalaže da vjernici i u tom slučaju budu ispravno raspoloženi (tj. iskreno žale i kaju se zbog počinjenih grijeha te donesu odluku o popravku). Također, oni koji prime skupno odrješenje zbog gore navedenih razloga moraju, kada i ako to bude moguće, “prvom prigodom pojedinačno ispovjediti teške grijehe“.

Kao što smo već napomenuli, skupno odrješenje nije ono što je papa Franjo najavio za današnji blagoslov.

Potpuni oprost – ono što je Papa u petka udijelio

“Već od sada pozivam sve da mi se u duhu pridruže posredstvom medija. Slušat ćemo Božju Riječ, uzdići svoju prošnju, klanjati se Presvetom oltarskom sakramentu kojim ću na kraju udijeliti blagoslov Urbi et orbi”, poručio je papa Franjo prošle nedjelje tijekom opće audijencije, dodavši kako će s blagoslovom biti povezana “mogućnost primanja općeg (potpunog) oprosta”.

Kako smo već razjasnili u jučerašnjem članku, a isto je u svom pozivu potvrdio i kardinal Bozanić, potpuni oprost ne odnosi se na oproštenje grijeha već na oprost od vremenitih kazni.

Svaki teški grijeh ima dvostruku posljedicu: raskida naše zajedništvo s Bogom i lišava nas vječnog života. Oproštenje od vječne kazne (tj. vječnih muka u paklu) ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom zajedništva s Bogom po sakramentu ispovijedi. Pored vječne kazne postoji i ona koju nazivamo vremenitom kaznom od koje se vjernik treba očistiti bilo na zemlji (pokorom i zadovoljštinom) bilo poslije smrti u stanju nazvanom čistilištem. Ili, kako je netko slikovito objasnio, nakon što u ispovijedi zacijeli rana još uvijek na tom mjestu ostaje ožiljak.

No Crkva, vlašću koju je primila od Gospodina, vjernicima (živima, kao i onima koji su preminuli) može dodjeljivati oproste i od tih “ožiljaka”, odnosno vremenitih kazni za grijehe. Ona to čini udjeljujući milosti iz tzv. duhovne riznice Crkve, po zaslugama Isusa Krista i općinstva svetih, pomažući na taj način kršćanima, ali i potičući ih na vršenje djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

Oprost je dakle otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi, odnosno, dobivanje potpunog oprosta nije zamjena za sakrament ispovijedi.

Uvjeti za primanje potpunog oprosta

U ovom posebnom slučaju, prvo je važno uživo sudjelovati (putem različitih oblika komunikacije – televizija, radio ili internet) u molitvi koju je Papa u petak predvodio.

Također vjernik se mora odreći privrženosti na svaki oblik grijeha, makar i laki, ispovjediti se, pričestiti i izmoliti molitve na nakanu Svetog Oca za što će u ovim izvanrednim okolnostima biti dovoljno imati nakanu to učiniti čim uvjeti to dopuste (tj. čim se ponovno dopusti javno slavljenje svetih misa i drugih sakramenata u zemljama u kojima su oni privremeno ukinuti).

Kao što je i obično slučaj kod potpunog oprosta, za njegovo dobivanje osoba mora biti krštena, neizopćena i u stanju milosti (bez teškog grijeha).

Što ako ne možemo doći do svećenika?

Nedavno je papa Franjo u propovijedi istaknuo način na koji mogu postupiti vjernici koji u situaciji pandemije ne mogu doći do svećenika.

“Ako ne možeš naći svećenika, razgovaraj s Bogom, svojim Ocem, i reci mu istinu, moli od srca oproštenje, pokaj se i obećaj da ćeš se kasnije ispovjediti. Tako ulaziš odmah u Božju milost”, izjavio je Sveti Otac, podsjetivši time na članke iz Katekizma Katoličke Crkve koji govore o kajanju, kao prvom činu u sakramentu ispovijedi, nakon kojeg slijedi ispovijed grijeha i zadovoljština za grijehe.

Katekizam kajanje definira kao “bol duše i osudu počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti”. Tako članak 1451 ističe kako je “među pokornikovim činima kajanje na prvome mjestu”.

Prema broju 1452, “kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se ‘savršenim kajanjem‘ (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće“.

S druge strane, nesavršeno kajanje (attritio), prema točki 1453, također je “poticaj Duha Svetoga”. Ono, pak, “nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha)”.

“Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu pokore.”

Dodajmo i kako, prema broju 1457 Katekizma, onaj “tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku”.

Preporučujemo vjernicima da za dodatne informacije kontaktiraju svoje župnike i duhovnike.

Tino Krvavica | Bitno.net