Brat Pavao živio je raspuštenim životom. Htjeo je da i Stanislav provodi takav život. Stanislav je stalno odgovarao: “Rođen sam za uzvišenije”. Stanislav je odlučio stupiti u isusovački red, ali je poglavar tražio odobrenje roditelja. Kako je znao da njegov otac neće na to pristati, prerušen je došao do njemačkog provincijala Petra Kanizija koji ga je opet poslao generalu reda Franji Borgiji u Rim s preporukom neka ga primi u novicijat. 1567. godine primljen je u novicijat, pokazao je svoje velike intelektualne sposobnosti i vrline. No, naporno putovanje narušilo mu je zdravlje te je umro na Veliku Gospu sljedeće godine, u 18. godini. Čitav život Stanislav je bio uzor svih kreposti, posebno čistoće, pokore, ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji i Euharistiji.
Nekoliko mjeseci nakon Stanislavove smrti izlazi njegov životopis koji je Europi otkrio bogat život. Čitali su ga osobito mladi. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je god. 1726. svecem, zajedno s Alojzijem Gonzagom, također mladim isusovcem. Zazivaju ga pri prijelomu kostiju, ubrzanom kucanju srca i opasnim bolestima. Njegove slike, reljefi i kipovi najčešće se nalaze u isusovačkim crkvama, zavodima i školama. Umjetnici ga prikazuju u crnom isusovačkom talaru. Ponekad mu u ruku stavljaju ljiljan, znak moralne čistoće, i putnički štap ili dijete Isusa u naručje.
Sretan imendan slavljenicima!