Oni su pošli prema Engleskoj, Normandiji, Franačkoj, Njemačkoj, Italiji. Pa premda su dolazili iz europske zemlje, koja je prostorno najudaljenija od Rima, te premda su imali različite religiozne tradicije i obrede, irski su monasi u Europi bili najposlušniji papi.

Nitko im to u povijesti nije priznao kao papa Ivan Pavao II. u svojoj homiliji, u srcu Dublina, u Phoenix parku, 29. rujna 1979. Papa im je tom zgodom rekao: »Kao sveti Patrik i ja sam čuo ’glas Irske’, koji me zvao i došao sam vam, svima vama u Irsku. Od prvih početaka svoje vjere Irska je bila povezana s Apostolskom stolicom u Rimu. Stare uspomene svjedoče da je vašeg prvog biskupa Paladija poslao u Irsku papa Celestin i da je sv. Patrika, Paladijeva nasljednika, ’u vjeri učvrstio’ papa Leon Veliki.

Od izreka što se pripisuju Patriku glasovita je ona upravljena ’crkvi Iraca, štoviše Rimljana’, označujući im kako će moliti da budu ’kršćani kao što su to Rimljani’. To jedinstvo ljubavi između Irske i svete Rimske crkve ostalo je nepovredivo i neslomivo kroz vjekove. Vi irski katolici prihvatili ste i ljubili jedinstvo i mir Katoličke crkve, cijeneći ga iznad svakog drugog blaga ove zemlje. Vaš je narod tu ljubav prema Katoličkoj crkvi, kamo god je dospio, u svakom razdoblju vaše povijesti, širio. To je bilo djelo prvih redovnika i misionara u mračnim razdobljima Europe, onih što su se uspjeli spasiti u progonstvima, izgnanika i misionara – muževa i žena – prošloga i sadašnjega stoljeća.

Došao sam k vama kao rimski biskup i pastir opće Crkve da s vama proslavim to jedinstvo u euharistijskoj žrtvi, ovdje u Dublinu, glavnom gradu Irske, prvi put u povijesti vaše zemlje. U ovaj čas moj položaj hodočasnika zbog Krista u ovu zemlju, iz koje su se toliki drugi hodočasnici zbog Krista, hodočasnici za Krista, razgranali po Europi, obje Amerike, Australiji, Africi i Aziji, omogućuje mi doživljaj velikog ganuća. Ovdje se nalazim u društvu tolikih stotina tisuća Iraca, muževa i žena, razmišljajući koliko se puta kroz stoljeća u ovoj zemlji slavila Euharistija…«

Već iz tog dijela – zapravo uvoda u homiliju – vidi se koliko papa Ivan Pavao II. voli Irce i zašto ih voli. Irci su prvi europski narod, iako se jedan drugi veći narod diči nazivom »najstarije kćerke Crkve«, koji je primio kršćanstvo već sredinom V. stoljeća, dakle, prije Francuske. Kad govorimo o pokrštenju današnjih europskih naroda, Irska vremenski stoji na prvome mjestu, no jer se radilo o jednom malom narodu, to se nije toliko naglašavalo. Sada sam Papa to naglašava pred cijelim svijetom. I mi Hrvati, kao pripadnici jednoga malog, često zapostavljenog naroda, možemo se tolikom priznanju Irskoj samo radovati. U nj Papa uključuje sve one male narode koji su isto tako Petrovoj stolici i u najtežim uvjetima uvijek bili najvjerniji.

Bilo je mnoštvo misionara što su u Europi VI. i VII. stoljeća, pa i kasnije, pripadali takozvanoj irskoj dijaspori. Tako se, na primjer, u Italiji gotovo svaka pokrajina još i danas diči kojim svecem iz plejade starih irskih misionara. Dosta je navesti svetoga Orsa u Aosti, svetoga Frediana u Lucci, svetoga Catalda u Tarantu, svetoga Donata u Fiesoleu, svetoga Emilijana u Faenzi, svetoga Folca u Piacenzi. No prvi i najslavniji je od tih irskih misionara današnji svetac sv. Kolumban. On je u povijesti označen kao »div europskog formata«. Stoga nije čudo da samo u Italiji desetak mjesta nose njegovo ime.

Kolumban se rodio sredinom VI. stoljeća u irskoj pokrajini Leinstar. Humanističke i teološke nauke svršio je pod vodstvom svetog Comgalla u samostanu Bangor, na sjeveru Irske. I sam je prihvatio monaški život te kao misionar pošao na europsko tlo. S njim je pošla i skupina njegovih učenika koji su posvuda širili monaški život, i to irskoga tipa. Tako je sv. Kilijan pošao u Arras, u Galiju, sv. Gal na Bodensko jezero, gdje je utemeljio glasovitu opatiju, koja se po njemu zove te mu je ovjekovječila ime, sv. Rombold u Malines, u Belgiju, sv. Livin u Gand, isto u Belgiju, te sv. Virgilije čak u Salzburg.

Sveti Kolumban je kao mladić prošao kroz najstrožu monašku školu pod pravilom sv. Comgalla. U njoj je išao iz pokore u pokoru, s otoka na otok, jer su se glavni samostani u Irskoj nalazili na pojedinim otocima usred jezera. U samostanu Bangor bio je prije puta u Europu i sam duhovni učitelj mladih redovnika kroz desetak godina.

Kolumbanove putove po Europi teško je pratiti i povjesničarima stručnjacima. On je promijenio mnogo mjesta i osnovao brojne samostane, ali ono što se nigdje nije mijenjalo, bila je stega i najveća strogost života. Strogost neka osvijetle samo ovi podaci: Za jednostavno ispuštanje jednoga »amen« u koru bijaše kazna od 30 udaraca. Neumjerenost u jelu plaćala bi se tjednom posta o kruhu i vodi. A postovi i stega bijahu svakidašnja praksa.

Sv. Kolumban je osnovao prve samostane u Luxeuilu i u Fontainesu, u Burgundiji, zatim Faremoutiers i Jouarre. Napokon je prešao Alpe te došao u Italiju. Pred njim je već išao glas o njegovoj mudrosti i svetosti. Ispočetka je bio savjetnik langobardskih kraljeva, no kasnije im se zbog svog protivljenja arijanskoj herezi zamjerio. Zato je ostavio Lombardiju te se preselio u ligurske Apenine između Genove i Pavije.

Ondje je svojim rukama, u već veoma poodmakloj dobi, sagradio crkvu i samostan Bobbio, gdje je i umro god. 615. Taj je samostan postao jedan od središta zapadnoga monaštva. Obnova monaškoga života, koju je poduzeo sv. Kolumban, uz početne uspjehe kasnije se, zbog pretjerane pokore i strogosti nekako ukočila. Njegovo pravilo, koje nije imalo onu odmjerenost jednoga sv. Benedikta, nije ni moglo doživjeti istu dugovjekost kao benediktinsko.

Unatoč tome, moramo priznati istinsku veličinu sv. Kolumbana, no svaka je ljudska veličina – pa i svetačka – ograničena i po svojoj biti nužno relativna. Sv. Kolumban je bio misionar koga je pokretao istinski apostolski duh i velika ljubav prema Bogu i prema duhovnom dobru čovjeka. Bio je snažna ličnost. To neka osvijetli ova zgoda. Zbog svoje neslomljivosti istjerala ga je iz Luxeuila baka veoma mladoga burgundskoga kralja Thierria, koji je naslijedio velikodušnog i širokogrudnog Gontrana. Kolumban je prije ukrcavanja iz Nantesa svojim monasima napisao veoma lijepo pismo, puno snažnih misli, među inim i ovo: »Ako nekome oduzmete slobodu, oduzeli ste mu i dostojanstvo.«

Sveti Kolumban je bio veoma dubok i duhovan čovjek. O tome svjedoče njegove Pouke koje su kasnije ušle u blago latinske patrologije. Njegove su pouke nadahnute Svetim pismom. Tako već kod njega, na temelju biblijskih tekstova nalazimo veoma lijepih misli o Srcu Isusovu, barem uključno. Polazeći od ovih tekstova: »O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!« (Iz 55,1). »Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me!« (Iv 7,38), Kolumban iznosi ove lijepe misli:

»Ljubljena braćo, ako vaša duša žeđa za božanskim izvorom, o kojem ću vam govoriti, potičite tu žeđ, a ne gasite je! Pijte, no ne budite zasićeni! Jer nas životvorni izvor poziva i zdenac života kaže: Neka onaj koji je žedan dođe k meni i pije! Pije što? Čujte! Prorok vam kaže, sam izvor to ovako tumači: ’Oni su me napustili, mene, izvor života, govori Gospodin’ (Jer 2,13). Gospodin sâm, Isus Krist, naš Bog, je dakle vrelo života, i zato nas poziva da ga pijemo. Pije ga tko ga ljubi; pije ga onaj koji se nasićuje Božjom riječju, ljubi ga i želi; pije ga onaj koji gori od ljubavi prema mudrosti...

Vidite odakle izvire taj izvor: on dolazi odakle je sišao Kruh, jer Kruh i izvor su jedno: jedini Sin, naš Bog, Isus Krist Gospodin, za kojim uvijek mora žeđati. Čak i ako ga blagujemo i svojom ljubavlju upravo gutamo, naša nam želja još uvijek uzrokuje žeđu za njim. Kao vodu s izvora, pijmo ga bez prestanka beskrajnom ljubavlju, pijmo ga svom svojom pohlepom i naslađujmo se njegovom slatkom blagošću! Jer Gospodin je blag i dobar. Bilo da ga blagujemo ili pijemo, uvijek ćemo za njim gladovati i žeđati, jer on je hrana i pilo apsolutno neiscrpivo. Kad ga blagujemo, ne biva potrošen; kad ga pijemo, ne iščezava; jer naš je Kruh vječan i naš je izvor vjekovit, naš slatki izvor. Odatle ova prorokova riječ: ’Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu’ (Iz 55,1). On je, uistinu, izvor žednih, a ne zasićenih. Žednih, koje drugdje proglašava blaženima (Mt 5,6), on ih poziva: one koji nikad nemaju dosta za piti, no koji imaju to veću žeđ što ga više piju.

Braćo, izvor mudrosti, Božju Riječ na visinama (Sir 1,5), želimo je, tražimo je, ljubimo je: u njoj su skrivena, kako kaže Apostol, sva blaga mudrosti i znanja (Kol 2,3); i ona poziva one koji su žedni da crpe. Ako si žedan, pij na izvoru života; ako si gladan, jedi Kruh života! Blaženi oni koji gladuju za tim Kruhom i žeđaju za tim izvorom! Oni jedu i piju bez prestanka, a još će željeti piti i jesti. Kako je to dobro što se uvijek može jesti ili piti, a da se ne izgubi žeđ ni tek, što se neprestano može kušati ne prestajući za njim čeznuti. Kralj prorok to ovako izražava: ’Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin’ (Ps 33,9)«.

Iako sv. Kolumban u tom tekstu nigdje izričito ne spominje Srce Isusovo, prema sveukupnoj kršćanskoj tradiciji znamo da je taj neiscrpivi izvor provreo na Veliki petak, kad je vojnik otvorio kopljem Isusovo Srce, a iz njega potekla krv i voda, simbol svih novozavjetnih dobara spasenja.

Na temelju teksta iz proroka Jeremije: »Ta, zar sam ja Bog samo iz blizine – riječ je Jahvina – zar iz daljine nisam više Bog? Može li se tko skriti u skrovištima da ga ja ne vidim? – riječ je Jahvina. Ne ispunjam li ja nebo i zemlju?« (23,23–24) – sveti Kolumban iznosi ove misli:

»Bog je posvuda, čitav, neizmjeran. Posvuda je bliz, prema svjedočanstvu što ga daje o samome sebi: Ja sam, kaže on, blizi, a ne daleki Bog. Bog koga tražimo ne stanuje, dakle, daleko od nas: mi ga imamo među sobom. On stanuje u nama kao duša u tijelu, a mi da smo za njega barem zdravi udovi, koje grijeh nije ubio… Pod tim uvjetom on, uistinu, stanuje u nama, on koji je rekao: ’Stanovat ću među njima i među njima hodati’ (2 Kor 6,16). Ako nam on čini milost da stanuje u nama, mi smo po njemu istinski oživljeni, kao njegovi živi udovi. ’U njemu, kaže apostol, živimo, mičemo se i jesmo’ (Dj 17,28).

Ali tko može slijediti Svevišnjega sve do u njegov neizrecivi i neshvatljivi bitak? Tko će istraživati Božje dubine? Tko će se usuditi raspravljati o vječnom počelu svemira? Tko će se hvaliti da poznaje beskonačnoga Boga, koji sve ispunja i sve obuhvaća, sve proniče i sve nadilazi, sve grli, svemu izmiče, ’kojega nitko od ljudi nije vidio’ (1 Tim 6,16) onakvim kakav jest? Neka, dakle, nitko ne bude preuzetan da istražuje Božju dubinu, ’što’, ’kako’ i ’zašto’ njegova bića. Ono ne može nikako biti ni izrečeno, ni istraženo, ni proniknuto. Vjeruj jednostavno, ali čvrsto, da je Bog onaj koji je bio i koji će biti, jer Bog je nepromjenljiv.

Tko je, dakle, Bog? Otac, Sin i Duh Sveti, Bog je jedan. Ne traži više o subjektu Boga! Neka oni koji žele saznati temelj stvari koje se odnose na Boga započnu s promatranjem naravnoga reda. Znanje o Presvetom Trojstvu s pravom se uspoređuje s dubinom mora, o kojem je Mudrost rekla: ’Temelj dubina, tko ga može dohvatiti?’ Kao što je dno mora nevidljivo čovjekovim pogledima, tako božansko Trojstvo ostaje nedohvatljivo ljudskom shvaćanju. Stoga, ako netko želi znati što mora vjerovati, neka si ne umišlja da to može učiniti više umovanjem nego vjerom, jer će se Božja mudrost, ako je tako budemo tražili, još dalje povući.

Istražuj, dakle, najvišu spoznaju ne raspravljajući, već provodeći savršen život, ne jezikom nego vjerom što provire iz jednostavnog srca, a nije rezultat učenih nagađanja. Ako neizrecivoga tražiš umovanjima, on će se još više udaljiti od tebe; ako to činiš vjerom, mudrost će se držati ondje gdje boravi: na tvojim vratima; a gdje se ona nalazi, može se i vidjeti… Budući da je Bog nevidljiv, mi moramo u njega vjerovati; no ipak se Bog na neki način može i vidjeti čistim srcem.« Pri tom sv. Kolumban misli na Isusove riječi: »Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!« (Mt 5,8).