08.11. - Bl. Gracija Kotorski

Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena – da se izdržavaju ribolovom i plove morima.

Ulaskom u augustinski red Pavao Krilović uzima ime Gracija (milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja evanđelja Isusa Krista, njegova krsnog zaštitnika i Gracija (milost), koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našeg“ sveca.

Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika Bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga vremena bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku – napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva, na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka Sv. Augustina i počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegova novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkoga života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio Bl. Gracija.

Osim duboke molitve i velike pokore, isticao se i velikom poniznošću. Noćna su mu bdijenja bila osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio. Kad god je zbog službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu.

Iako daleko od rodne Boke, Bl. Gracija bio je pravi Bokelj te kao i svi Bokeljani cijeloga je života ostao istiniti štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

Nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednoga je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakog podizanja, on bi pokleknuo pred Presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži Dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama.

Za ono što mu je Bog učinio Gracije je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva, koje je tražilo biti primljenima i saslušanima. Kako bi riješili ovaj problem, poglavari su Graciju odlučili premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću Sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. studenog 1508., kada je preminuo u 70. godini.

Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvog namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode, jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu, da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim.

Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću, a osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana, bilo u braku, bilo u gradu, toliko je postalo poznato i djelotvorno, da su Mlečani otoku sSv. Kristofora dodali ime „od mira“.

Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je bilo preneseno u crkvu, te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svjetlo. Kad su nakon 10 godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su njegovo neraspadnuto tijelo od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem, zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult Bl. Gracija širio se po svijetu. Tijelo je čuvano 300. godina i štovano u samostanskoj crkvi Sv. Kristofora mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok 1806. tijelo blaženika kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki Kotorskoj na daljnje čuvanje.

Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula, Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. Od tada je narod moći najvećeg sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve Sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka njegove rodne kuće, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864., gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću Sv. Kristofora.

Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 6. lipnja 1889. proglasio blaženim.

Vjerni je puk čvrsto uvjeren u istinitost stare crkvene predaje da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih teku mnoga dobročinstva.

On je, kako prenosi Bitno.net, postao primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi, kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda Sv. Augustina.

Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenog, a u BiH i Hrvatskoj spomendan Bl. Gracija Kotorskog je 8. studenoga.