Joomla TemplatesBest Web HostingBest Joomla Hosting

Članci

Fra Zlatko Špehar - Sv. misa u zagrebačkoj katedrali za žrtve prve atomske bombe na 65. obljetnicu tragedije Hiroshime

„Neka Bog čuva čovjeka od čovjeka“

 Učiti, a nikada se dati poučiti, svojstveno je samo čovjeku moći. Zato takav svoje znanje ne daruje čovječanstvu za boljitak već ga uzima u svoje ruke i presuđuje i čovjeku i prirodi. Prije 65 godina taj isti svojeglavi „mudrac“, bacio je svoje dostignuće na Hiroshimu, a kasnije i na Nagasaki – atomsku bombu! Do danas se nije niti ispričao, a kamo li požalio zbog tog svog zlog čina protiv čovjeka, prirode – protiv Boga.  Na ceremoniji spomena na žrtve bezumnnog čina 06.08.2008. u Hiroshimi pokraj mene je bila jedna starica. Gotovo cijelo vrijeme na koljenima sa sklopljenim rukama. U liku te pognute starice, koja je preživjela strahotu Hiroshime, posebno u njezinim očima, mogla se iščitavati i bol i tuga zbog podnesenoga. U njezinim očima nije bilo više suza – presušile su u vatri atomske gljive. Više od suza njezine su oči govorile  porukom mira. Vjerujem kako su one zračile njezinu zacijeljenu dušu koju je krpala oprostom. U njoj sam osjetio svoj Vukovar: ranjen, suhih očiju i smirene duše jer je u svojoj patnji zaboravio mrziti a suhoću duše počeo zalijevati oprostom. Upravo taj „zaboraviti mrziti“ bio je i središtem ovih svetih službi: u Hiroshimi za Vukovar, a u Zagrebu za Hiroshimu, isti dan, u subotu, 29.05.2010.

 

Svetu misu u Hiroshimi je predvodio mons. Joseph Atsumi Misue, biskup Hiroshime, a u Zagrebu u katedrali mons. Josip Kuhtić, rektor katedrale uz koncelebraciju fra Gordana Propadala, gvardijana vukovarskog, p. Matiju Korena grvardijana franjevačkog samostana u Zagrebu, fra Venancija Mihaljevića, prefekta franjevačkog sjemeništa, dr. Emanuela Petrova, župnika u Kaštel Sućurcu i fra Zlatka Špehara, bivšeg gvardijana vukovarskog a sada župnika Hrvatske katoličke župe u Salzburgu, koji je i progovorio okupljenom mnoštvu vjernika.

 

KATEDRALA U ZAGREBU – 18 sati.

Zagreb, 29.05.2010

 

Kad je eksplodirala bomba u gradu Hirošimi je bilo oko 350 000 stanovnika. Među njima je bilo mnogo pripadnika drugih naroda Koreje, Tajvana i Kine - iz kolonijalnog dijela Japana. Do kraja prosinca 1945. godine umrlo je 140 000 ljudi.“ Na drugoj ploči stoji napisano kako svake godine desetci tisuća ljudi, djece i mladih iz različitih dijelova svijeta dolaze se učiti i pokloniti miru. Među njima su navedena i dva imena: Godine 1981 papa Ivan Pavao II., je rekao: „Božje nadanje je u miru a ne u boli“. Majka Tereza je prilikom svoga posjeta 1984. izjavila: „Paklena zloća nanijela je toliko patnje Hirošimi na što se ne smije zaboraviti. Molimo zajedno i pamtimo: djelo ljubavi i molitve je djelo mira“.

 

Pošao sam prema velikom hodniku s kojega se pruža pogled na Otok mira. Na samom izlazu iz Muzeja može se nabaviti koji suvenir. Uzeo sam nekoliko knjižica i jednu spoemn medalju za našu samostansku knjižnicu. Posebno me zaokupirala knjižica o maloj djevojčici Sadako. Ona je prva pravila ždralove za mir.

 

U hodniku sam susreo Mayumi. Čekala nas je s malom Yumei. Bila je potresena. Mislim da je i njoj to bilo prvi puta biti u Hiroshimi. Ugledao sam i knjigu utisaka. Upisao sam i svoje ime i ime moga Vukovara i moje Hrvatske: „Joannes Aurelius de Zapolya, princeps coronarius Croatiae - Zlatko Špehar, Vukovar Croatia: Neka Bog čuva čovjeka od čovjeka“. Napustio sam Muzej s pomiješanim razmišljanjem i pobrkanom slikom svijeta. Nisam mogao više izdržati. U meni se čuo prasak bombe i paklena gljiva nad Hiroshimom kao i neprestana grmljavina srpskih granata, bombi i raketa nad mojim Vukovarom. Ne znam da li sam smio usporediti ove dvije tragedije: ipak, koliko god smo mali narod, proporcionalno smo podnijeli žrtve i podnosimo ih još uvijek: veliki Amerikanac se ne želi niti ispričati a kamo li zamoliti japanski narod za oproštenje. To isto i mi u Vukovaru i Hrvatskoj osjećamo od Istočnih susjeda-Srba. Zlo se uselilo u njihova srca pa i nadalje siju sjeme zla po svijetu jedni, a drugi u svome krugu i po Hrvatskoj koja ih kruhom hrani.

 

Našao sam se na velikom trgu koji je bio sav u pripremama za sutrašnju „Hiroshima Memorial Peace Ceremony“.

 

Uputio sam se središnjim prolazom prema centralnom mjestu sutrašnje ceremonije mira: Cenotaph for the A-bomb Victims – Ksenotaf za žrtve atomske bombe. Središnji dio Parka mira isklesan od sivog granita poput uzdignutih dvostrukih vrata koja šatorski natkriljuju veliki granitni kamen-oltar. Na prednjem dijelu oltara uklesane su riječju: „Počivajte u miru. Ova se pogreška (zločin) ne smije nikada više ponoviti“.

 

Cijelo spomen obilježje započinje upravo kod ovoga Ksenotafa okruženog tekućom vodom, proteže se prema vječnoj vatri i završava preko rijeke kod simbola stradanja Hiroshime, razorene zgrade prefekture u čijoj je neposrednoj blizini pala atomska bomba. Ne mogu sve staviti u slova i na papiru razvući svoje misli, osjećaje, srce, dušu. Niti morskih površina ne bi bilo dovoljno da sve razapnem na njih. Mislio sam da ću se utopiti u vlastitim osjećajima. Suza za suzom, pitanje za pitanje: sve se to nizalo, a odgovora niotkuda…. Samo me trzao zvuk fotoaparata kojega sam mehanički usmjeravao prema svakom djeliću u Parku mira. Uspio sam sam sa svojom boli stati pred ovaj Ksenotaf i pomoliti se. Započeo sam molitvu s križem na čelu. Molio sam neko vrijeme. Na trenutak sam ispred sebe, ispod luka ksentoafa, ugledao Groblje vukovarskih branitelja. Grč je oteo tihi uzdah…Svi oko mene su bili mirni i nitko me nije ometao. Čak nitko nije niti fotografirao. Okrenuo sam se prema mnoštvu ljudi u tišini sa suzom na licu. I druga se suza pojavila: bila jedna za Hiroshimu a druga za Vukovar.

 

Duboko potresen  uspio sam ipak zamoliti jednu Japanku da me uslika. Mirno je primila fotoaparat iz mojih ruku neprimjetno pritisnula dugme. Nisam čuo „škljocanje“. S dubokim naklonom mi je vratila fotoaparat i sklopljenih se ruku nekoliko puta naklonila. Ostao sam bez riječi. Samo  me neki mehanički pokret u meni maknuo s mjesta i prepustio to mjesto drugima na poklon žrtvama ljudskog bezumlja. Krenuo sam prema vječnoj vatri. Od nje pa do Ksenotafa je tekla bistra rijeka vode. Koliko simbolike u tome: Vatra je uništila živote i isušila korita rijeka, a danas ispod vječnog ognja teče rijeka prema simbolu smrti i oplakuje mjesto na koje se polaže knjiga pobijenih u tom stravičnom trenutku dana 6. kolovoza 1945. godine.

 

Bez puno riječi smo krenuli putem kojim sam već sam bio prošao. Zadržavao sam se u pozadini kako ne bi primijetili bujicu suza i osjećaja koji su mi bili na vrhu trepavica i usnica. Molio sam samo da me Bog sačuva nekih drugih misli kojima nije mjesto na ovom mjestu svetoga mira. Posjetili smo spomenik maloj djevojčici Sadako Sasaki koji je postao DJEČJIM SPOMENIKOM MIRA. Sam spomenik je napravljen u obliku japanskog zvona s isječenim trima lukovima koji završavaju u zvonu i stilu venecijanskih prozora. U sredini, ispod te šiljate zvonolike kupole nalazi se obješeno malo zvono ispod kojega se nalazi zlatni ždral.

 

Pristupili smo i mi tom zvonu. S nježnošću sam ga dotaknuo. Zaječalo je jasnim tonom. Pustio sam neka se ovaj ton razliježe svom puninom koja je pozivala na sjećanje na tu malu djevojčicu koja je ozračena atomskom bombom umirala sa željom da svima njezini papirnati ždralovi donesu mir. Sama ih je u bolnici počela praviti od papira. Htjela ih je napraviti tisuću. Došla je do brojke koja je tek prešla šest stotina. Umrla je noseći u svom malom srcu bol, koju joj je prouzročio čovjek moći, i mir, kojega je bez mržnje htjela podariti cijelom svijetu. Njezini prijatelji su nadopunili taj broj i napravili prvih tisuću ždralova za mir u svijetu.

 

Otada se sa svih strana svijeta donose tisuće ždralova na ovo sveto mjesto mira. Netko ih je izradio u duginim bojama i na njima izvezao bijelim ždralovima: PEACE – MIR.

I mi smo iz Hrvatske donijeli tisuću ždralova…I PORUKU MIRA:

 

HIROSHIMA, 6.KOLOVOZA 2008.

 

Vaša ekscelencijo, mons.Joseph Atsumi Misue,

Uvaženi veleposlaniče Republike Hrvatske u Japanu,

Časni poklonici istine o žrtvi Hiroshime

Dragi japanski narode!

 

Žrtvi božanske Ljubavi, presvetoj euharistijom, želimo pridružiti nevine žrtve koje su pribijene na križ smrti najgorim uništavajućim sredstvom od kako postoji čovječanstvo na zemlji – atomskom bombom, napravljenom od čovjeka koji je svoje dostojanstvo slike Božje podložio zlu moći.

 

U Isusovoj žrtvi na križu, koju je podnio iz ljubavi prema grešnom čovjeku radi spasa njegove duše, želimo razumjeti nenasilni odgovor žrtava Hiroshime i moga grada Vukovara u Hrvatskoj, koje opraštajući ne zaboravljaju pretrpljeno zlo, jer žele sačuvati taj trajni božji dar istine za opomenu svim generacijama ljudi: ne ubijajte ljude.

 

Opraštanje je proces koji traje. Opraštanje nije znak slabosti. Ono čisti dušu čovjekovu i daje njoj božanski mir. Opraštanje je božji dar kada ga se s ljubavlju prihvati. Hrioshima i Vukovar su to učinili svaki u svoje vrijeme; to još uvijek čine iz ljubavi prema ranjenom čovječanstvu. Vjerujemo Ljubavi. Opraštanje razbija krug mržnje. Mi ne prihvaćamo mržnju jer ona stvara ponore u koje zlo sahranjuje sve one koji su se u mržnji zlu predali.

 

Mi smo narod vjere i nade. Vjera nas hrabri za dobra djela, a nada nam je cilj susreta s Vječnim Bogom, čiju sliku utisnutu u naš ljudski lik želimo ponovno vratiti palom čovječanstvu. Vi ste zemlja sigurne nade: Zemlja izlazećeg sunca. To ste svojim sjećanjem na žrtvu Vukovara u Hrvatskoj, u Europi, pokazali i nama, malom gradu, kojega je sila mržnje i zla naumila uništiti. Mi našim dolaskom u ovo svetište ljubavi želimo Vam svojim malim HVALA prenijeti zahvalnost cijelog hrvatskog naroda: ta povezani smo suncem i žrtvom. Sunce u Japanu izlazi a u Vukovaru se u rijeci Dunavu umiva za svakog čovjeka dobre volje.

 

I naših tisuću ždralova – te ptice božanskog mira, neka polete s Vašima po cijelom svijetu s porukom: Ne zaboravite ljubav žrtvovanu za mir. SAJONARA U VUKOVARU – U HRVATSKOJ.

Fra Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski

 

Patere Zlatko,

Još jedanput hvala vam za dolazak na sv. Misu za sudjelovanje, za vašu propovijed, za vaše otvoreno srce, za pomoć u organizaciji, za strpljivost i dobru volju u svim nedostacima. No, sama sv. Misa i propovijed kao i sudjelovanje svećenika, zbora, Mayumi pa i molitelja prije sv. Mise bilo je prekrasno! Božja ljubav se izlijevala na sve nas! Dragi naš dobri Bog poslao je hodočasnike njih 400 koji su Božjom providnošću kao što je to rekao svećenik Emanuel iz Kaštel Sućurca, došli na ovu sv. Misu jer su zakasnili na Misu u Mariji Bistrici pa su došli u katedralu! Krasno! Katedrala je bila puna, što hodočasnika, što svih koji su iz raznih molitvenih zajednica, ali i Vukovarci, pa i Zagrepčani svojim dolaskom uveličali ovo slavlje.

 

Od veleposlanika došao je poljski veleposlanik (bar smo jedino njega prepoznali), naši Japanci, ambasador Yoshio Tamura sa suprugom, ravnateljica Uprave za izvaneuropsku bilateralnu suradnju gđa Andreja Javor, (Ministarstvo vanjskih poslova), delegacija iz Vukovara - gospođa Zdenka Buljan, predsjednica gradskog vijeća i Ivanka Miličić, ravnateljica Hrvatskog Doma!

 

Jako sam sretna da je i peta po redu sv. Misa za mir bila u zajedništvu s Hirošimom i da je služena u katedrali. Nastavljamo uz Božju pomoć  i iduću godinu!!!

Svako Vam dobro želim i nadam se daljnjoj suradnji.

 

Nada Caren, organizatorica prijateljskih veza mira s Japanom.

Imamo 7 gostiju i nema članova online