28. listopada Crkva slavi spomendan svetih apostola Šimuna Revnitelja i Jude Tadeja, koji su, kao i gotovo sva ostala Dvanaestorica, posvjedočili svoju vjernost Kristu položivši svoj život za njega, i to sv. Šimun tako što su ga prepilili, a sv. Tadej tako što su ga zatukli toljagom.
Iako o svetim Šimunu i Judi nemamo puno podataka, ni u Svetom pismu, ni u kasnijoj predaji, ipak iz njih možemo ponešto saznati o tim značajnim Isusovim suradnicima i prvim najvjestiteljima Radosne vijesti.
Šimuna tako spominju sva četvorica evanđelista, a s obzirom da ga Marko naziva Kananajac (3,18), Matej Kananaj (10,4), a Luka Revnitelj (Lk 6,15; Dj 1,13), možemo iz toga iščitati da je vjerojatno bio rođenjem ili podrijetlom iz Kane Galilejske, te da je prije no što je pošao za Isusom politički djelovao kao zelot, odnosno kao pripadnik borbene stranke koja se izravnim napadima iz zasjede borila protiv rimske okupacije Izraela.
S obzirom da su zeloti napadali Rimljane u trojkama i nasmrt bi ih izboli bodežima, opravdano je pretpostaviti da je po naravi bio žestok, odnosno da je u susretu s Isusom morao doživjeti snažnu promjenu srca i bitno promijeniti način svoga razmišljanja i djelovanja.
Samo ime Šimun je hebrejskog porijekla i znači Bog je čuo, Bog je uslišao, ili prema drugom tumačenju – slušatelj, a dodavanje drugog dijela imena – Kananajac ili Revnitelj – bilo je s ciljem da se razlikuje od drugog Šimuna, prvaka apostola – svetoga Petra.
Prema predaji, sveti je Šimun zajedno s Judom Tadejem naviještao Radosnu vijest u Siriji, Egiptu, Armeniji i Perziji, a u perzijskom gradu Edessi su obojica podnijela mučeničku smrt. Legenda tako kaže da su na sebe navukli bijes tamošnjeg kralja, kojemu su donijeli Kristovo pismo i Kristovu sliku i nakon čega je kralj organizirao javnu polemiku između njih dvojice i njegovih vračeva. Kako su vračevi pokazali slabiju snagu polemiziranja, iz bijesa su pustili zmije na apostole, ali su se one okrenule protiv vračeva, a kad je to kralj vidio dao je apostole pogubiti. Sveti Šimun je ubijen tako što su ga prepilili, a sveti Juda Tadej tako što su ga zatukli toljagom. Razumljivo je stoga da se sveti Šimun u ikonografiji prikazuje s pilom ili s klupkom zmija, kao i da se štuje kao zaštitnik drvosječa i pilara.
I sv. Juda se obično spominje s još jednim imenom, kao Juda Tadej, da bi se na takav način razlikovao od Jude Iškariotskoga, apostola koji je izdao Isusa za 30 srebrnjaka. Da je bio hrabar svjedoči upravo to njegovo drugo ime, koje na aramejskom (taddaj) znači odvažan. U nekim se kodeksima naziva i Juda Lebej, a općenito se smatra kako je bio brat Jakova Mlađeg, na što upućuje i njegova poslanica (Jd), kratki spis od jednog poglavlja (25 redaka), a koji započinje riječima: “Juda, sluga Isusa Krista, brat Jakovljev: ljubljenima u Bogu, Ocu, čuvanima za Isusa Krista – pozvanima…” (1,1). Kao Judu Jakovljevog spominje ga i Luka u Djelima apostolskim (1,13), dok ga Marko (3,18) i Matej (10,3) spominju pod imenom Tadej. Ivan ga spominje pod imenom Juda, ali da bi ga razlikovao od drugog istoimenog apostola, naznačuje ne Iškariotski (14,22).
Ivan također u istom retku navodi da je Juda upitao Isusa kako to da će se objaviti apostolima, a ne svijetu, na što mu je Isus odgovorio vrlo snažnim i obećavajućim riječima koje upućuju na nužnost ljubavi po kojoj se ostvaruje jedinstvo s Bogom i otvara put vječnom životu: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti…” (14,23).
Kao što je već rečeno, prema predaji, Juda Tadej je zajedno sa Šimunom Revniteljem podnio mučeničku smrt, i to tako da su ga zatukli toljagom, pa se obično u ikonografiji prikazuje s toljagom, a ponekad i s helebardom[1], slikom s Kristovim likom (jer ju je dao kralju u Edessi), kutomjerom ili križem na dugoj motki. Štuje se kao zaštitnik bolničara, bolnice i Armenije, a posebno je njegov kult raširen u Poljskoj, ali i u drugim dijelovima sjeverne Europe.
Uz to valja napomenuti kako se časti i kao zaštitnik dobre smrti i očajnika, a iz razloga jer mu se, prema predaji, Krist potužio na svoju muku koja je uskoro uslijedila. S obzirom da je sveti Juda Tadej sa svetim Šimunom podnio mučeničku smrt, liturgijski se ta dvojica apostola časte istoga dana – 28. listopada, a stavljaju nam se za uzor kao odvažni svjedoci vjere, odnosno kao oni koji su za uskrslog Krista i Istinu bili spremni podnijeti svaku patnju i svako zlo.
