02.01. - Sv. Bazilije Veliki, biskup

Sveti Bazilije, u bizantskim bogoslužnim tekstovima označen kao “sjajni prvak  Crkve”, bio je veliki biskup 4. stoljeća, prema kojemu kako istočna, tako i  zapadna Crkva gleda s divljenjem zbog svetosti njegova života, zbog izvrsnosti  nauka, te zbog skladnog sklopa spekulativnih i praktičnih sposobnosti.

Rodio se  oko 330. godine u obitelji svetaca, u “istinskoj obiteljskoj Crkvi”, koja je  živjela u ozračju duboke vjere. Svoje je škole završio pri najboljim atenskim i  carigradskim učiteljima. Nezadovoljan svojim svjetovnim uspjesima, i postavši  svjestan da je mnogo vremena potrošio na ispraznosti, on sam ispovijeda:  “Jednoga dana, kao da sam se probudio iz duboka sna, obratih se predivnu svjetlu  istine Evanđelja…, i rasplakah se nad svojim bijednim životom” (usp. Ep. 223:  PG 32,824a). Kristom privučen, počeo je gledati prema Njemu i slušati samo Njega  (usp. Moralia 80,1: PG 31,860bc). Sa svom odlučnošću posvetio se monaškom životu  u molitvi, u razmatranju Svetih pisama i spisa crkvenih otaca, te u vršenju  djela milosrđa (usp. Epp. 2 i 22), slijedeći tako i primjer svoje sestre, svete  Makrine, koja je već živjela monaškim asketskim životom. Potom je zaređen za  svećenika, a na koncu, 370. godine, i za biskupa Cezareje u Kapadociji.

Kroz propovijedanje i spise razvio je snažnu pastoralnu, teološku i književnu  djelatnost. Mudrom je uravnoteženošću znao sjediniti služenje dušama i  posvećenost molitvi i razmatranju u samoći. Oslanjajući se na osobno iskustvo,  pomagao je utemeljivanje mnogih “bratstava” ili zajednica kršćana posvećenih  Bogu, te ih često posjećivao (usp. Grgur Nazijanski, Oratio  43,29 in laudem Basilii: PG 36,536b). Riječju i spisima, od kojih su mnogi sačuvani  do naših dana (usp. Regulae bravius tractatae, Proemio: PG 313,1080ab), poticao  ih je da žive i napreduju u savršenstvu. Njegovim su se djelima okoristili i  razni pisci drevnih monaških pravila, među kojima i sveti Benedikt, koji je  Bazilija smatrao svojim učiteljem (usp. Regula 73,5). Mnogi od onih koji su se  posvetili monaškom životu nadahnuli su se na njemu ili su se pozivali na njegov  naum dok su oblikovali ili reformirali način zajedničkoga života u samostanima.  Tako, piše sluga Božji Ivan Pavao II., “mnogi drže da je monaštvo kao izrazito  značajan oblik života Crkve, za sva stoljeća ustrojio u prvom redu sveti  Bazilije; ili barem da ono nije moglo biti definirano u svojoj naravi bez  njegova odlučujućeg doprinosa” (apostolsko pismo Patres Ecclesiae 2).

 

Kao biskup i pastir svoje prostrane dijeceze, Bazilije se neprestano brinuo o  teškim materijalnim uvjetima u kojima su živjeli vjernici; snažno je osuđivao  zla; djelovao je u korist najsiromašnijih i pridošlica; pri vlastima se zauzimao  kako bi se olakšale patnje stanovništva, posebice u trenucima nevolja; bdio je  nad slobodom Crkve, opirući se i moćnicima kako bi obranio pravo na  ispovijedanje prave vjere (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,48-51 in laudem Basilii: PG 36,557c-561c). Bogu koji je ljubav i milosrđe, Bazilije  je dao vrijedno svjedočanstvo izgradnjom raznih svratišta za potrebite (usp.  Bazilije, Ep. 94: PG 32,488bc), gotovo čitavog grada milosrđa, koji je po njemu  nazvan Bazilija (usp. Sozomen, Historia Eccl. 6,34: PG 67,1397a). Ona  predstavlja početke suvremenih bolničkih ustanova za prihvat i liječenje  bolesnika.

Svjestan da je “liturgija vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve, a istodobno  i vrelo iz kojeg izvire sva njezina snaga” (Sacrosanctum Concilium 10), Bazilije  je bio i mudar “obnovitelj bogoslužja” (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,34 in  laudem Basilii: PG 36,541c). Ostavio nam je, tako, veliku euharistijsku molitvu  (ili anaforu) koja je po njemu i nazvana, te je postavio temeljno ustrojstvo  molitve i psalmodije: njegovim je poticajom narod upoznao i zavolio psalme, pa  ih je noću išao moliti (usp. Bazilije, In Psalmum 1,1-2: PG 29,212a-213c).

Revno i odvažno znao se oprijeti krivovjercima koji nisu priznavali da je Isus  Krist Bog kao i Otac (usp. Bazilije, Ep. 9,3: PG 32,272a; Ep. 52,1-3: PG  32,392b-396a; Adv. Eunomium 1,20: PG 29,556c). Slično je, protiv onih koji nisu  prihvaćali božanstvo Duha Svetoga, potvrđivao da je i Duh Bog i da “mora biti s  Ocem i Sinom zajedno ubrojen i zajedno slavljen” (usp. De Spiritu Sancto: SC  17bis, 348). U svojoj ljubavi prema Kristu i prema njegovu Evanđelju, veliki je  Kapadočanin nastojao prevladati i podjele unutar Crkve (usp. Epp. 70 i 243),  zauzimajući se da se svi obrate Kristu i njegovoj Riječi (usp. De iudicio 4: PG  31,660b-661a), sjedinjujućoj snazi kojoj svi vjernici moraju biti poslušni (usp.  ibid. 1-3: PG 31,653a-656c).

Zaključno, Bazilije se sasvim posvetio vjernom služenju Crkvi i raznolikom  vršenju biskupske službe. Prema programu što ga je on sam iscrtao, postao je  “apostol i služitelj Kristov, djelitelj otajstava Božjih, glasnik kraljevstva,  uzor i pravilo pobožnosti, oči tijela Crkve, pastir Kristovih ovaca, sućutan  liječnik, otac i dadilja, suradnik Božji, poljodjelac Božji, graditelj hrama  Božjega” (usp. Moralia 80,11-20: PG 31,864b-868b).

To je program što ga ovaj sveti biskup predlaže navjestiteljima Riječi – kako  jučer, tako i danas – program koji je i on sam velikodušno nastojao provesti u  život. Godine 379. Bazilije je, još ni pedesetogodišnjak, potrošen teškoćama i  askezom, pošao Bogu “u nadi vječnoga života, po Isusu Kristu Gospodinu našemu”  (De Baptismo 1,2,9).

(Kateheze pape Benedikta XVI., 4. srpnja i 8. kolovoza 2007.)