Previous Next

Intervju s mons. Antonom Gerardom Žerdinom

Dragi župljani u nastavku možete pročitati intervju s mons. Antonom Gerardom Žerdinom, biskupom Apostolskog Vikarijata San Ramon u Peruu, koji je prošle nedjelje prigodom Nedjelje naroda predslavio svetu misu u našoj župi. Intervju je objavljeno u CroExpressu. 

  1. Otišli ste još kao bogoslov u daleki Peru. Je li bilo teško napustiti domovinu, obitelj, prijatelje... sve poznato? Jeste li znali što vas očekuje, osim novog jezika, kulture... tisuće kilometara od doma?

Odlasci uvijek bole, kao što je pjevao Demis Roussos: „Partir siempre es morir un poco“ (Otići uvijek znači umrijeti malo); no mi smo počeli „odlaziti“ već sa petnaest godina, kada smo pošli u franjevačko sjemenište. Ja sam uvijek bio otvoren i zainteresiran za druge kulture. No imao sam mnoštvo planova i želja u domovini. Kad smo nas trojica stigli u Peru, čekalo nas je petero franjevaca, među njima i otac provincijal. To je svakako pridonijelo tome da se osjećamo kao kod kuće. A i hrana je bila odlična. Naša je želja bila ići među najsiromašnije i raditi ondje pet godina.

  1. Tamo ste već 40 godina. Premalo je prostora sve te godine opisati, ali htjeli bi ukratko čuti ako izgleda vaša služba? Možda nešto želite izdvojiti?

Nisam znao da me očekuju tolike godine, sav život, ondje. No takvi su Božji putovi. Vidmo naprijed samo dokle osvjetljuje naša baterija: dovoljno da se slijedi put...

Ondje sam tek saznao da je naš djelokrug u amazonskoj prašumi s indijancima. Tri mjeseca nakon dolaska smo bili ređeni za svećenike. Biskup me je zapitao gdje bih rado bio, a ja sam mu odgovorio da tamo daleko, gdje su rijeke. On me je odveo u Atalayu, najudaljeniju misiju i zadužio me je za rijeku Ucayali, gdje žive indiosi Šipibos i Ašaninke, a uz njih i mješanci koji govore španjolski. Prvih pet godina sam obilazio sva mjesta, bio putujući misionar, a onda sam osnovao misiju Cumaria – Tupac Amaru sa Šipibosima. Ondje sam bio deset godina, od 1980-e. 85-e je došao u prašumu sv. Ivan Pavao II te oštro zapovijedio amazonskim biskupima da se brinu i zaštićuju indiose. To sam ja uvijek uzimao veoma ozbiljno i nakon što su me imenovali župnikom u Atalayi, sve do 2002, kad sam bio posvćen za biskupa cijelog apostolskog vikarijata San Ramon veličinom Austrije. 2006 započeli smo s projektom sveučilišne formacije za mlade iz indijanskih naroda da bi postali dvojezični nastavnici. Taj projekt, uz brojne druge, traje do danas. U tome uvelike pomažu braća franjevci iz Hrvatske.

  1. Hrvati u Peruu? Susrećete li se s njima?

U Limi, glavnom gradu, postoji hrvatska župa s dvojicom banjalučkih svećenika. Svake godine na svetog Vlahu imam misu ondje.

  1. Primjećujete li razliuku među vjernicima tamo „s kraja svijeta“ i nas ovdje, u Europi?

Kad sam bio među Šipibosima, naš pretpostavljeni mi je poručio: Hajde dođi ovamo u San Ramon, nikakve koristi od tih naroda, a Cuaria je jako daleko, ja sam mu u šali rekao: Nije Cumaria daleko, već San Ramon. Znači, kad se udomačimo, postaje sve blisko.

Bitne stvari stvari kod kršćana su iste svuda, no ima i razlika kako se prakticira vjera. Misije su „početna evangelizacija“. Ponavlja se često da su misije i ovdje, no ovdje u starom svijetu, potrebna je „nova evangelizacija“. Nova ne u sadržaju, nego u oduševljenju, metodama i izražajima, kako je to rekao sv. papa Ivan Pavao II.

  1. Razmišljate li o povratku u domovinu?

Kad dođe kraj moga biskupskog služenja, moguće je da se vratim u Hrvatsku.

  1. Vaša poruka za Hrvate vjernike diljem svijeta.

Jedna velika hvala za sve prijeteljstvo i potporu. Molim se često za hrvatski narod i svoju braću franjevce. Naša tisućljetna vjera, mora se obnavljati stalno, jer je živa. Moramo ne samo čuvati vjeru da se ne ugasi, nego i svjedočiti onim udaljenima koji nisu imali prilike čuti navještaj Evanđelja u obitelji ili su ih odvukla postmoderna strujanja. Trebamo ne samo vjerovati, nego i prakticirati vjeru, u slavljenju, u životu i u pomoći drugima.