Previous Next

Veliki broj vjernika na Polnoćki u Salzburgu

Radost jer nas Bog pohađa svojom ljubavlju. Nada, jer Bog svojih nikada ne napušta. Mir, radost i sreća dolaze iz nutrine, iz srca čovjekova. A tko ili što bi nas moglo više zagrijati i ispuniti kao što to čini Bog, koji se radi nas rodio kao maleno dijete?  U nastavku pročitajte cijelu propovijed p. Zlatka Špehar, izrečenu na misi Polnoćki.

U tišini betlehemske noći U ovoj noći niste se bojali napustiti svoje tople sobe i stanove. Krenuli ste na put kako biste proslavili svetkovinu Isusova rođenja. Nad našim kućama i ulicama svečani je ugođaj. Odavno su kršćani predstavljali sebi ovo rođenje u Betlehemu blagoslovovom za sav svijet. Zato je i ova noć blagoslovljena noć, jer ova noć ima u sebi nešto svečanoga. Mi volimo sjaj svijeća i decentno svjetlo. Emocije i osjećaji su budni, i podsjećaju nas na davnu prošlost. U ovom raspoloženju posebno smo osjetljivi.

U jaslice, uz Isusa, Josipa i Mariju uvijek stavljamo i one drage pastire. To je nekako nježno i dirljivo. Međutim, valja znati da su u ono vrijeme pastiri s betlehemskih poljana bili posljednji siromasi – nadničari, koji su, da bi preživjeli, čuvali tuđa stada. Smatrali su ih do te mjere nevrijednima da se njihovo svjedočanstvo na sudu uopće nije uzimalo u obzir.

Ali, evo, upravo takvima, od ljudi prezrenima, javlja se anđeo: „Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ I ti siromašni pastiri dolaze pokloniti se novorođenome kralju i – susreću siromaha kao što su i sami. Međutim, to ih ne obeshrabruje. U tome siromaštvu prepoznali su onu radost koju velikaši i bogataši nikada ne mogu osjetiti.

Rekao bih da su ti pastiri slika svakoga od nas, našega hrvatskog naroda. Možda smo u očima ovoga svijeta maleni na zemljopisnoj karti. Sjetimo se kako su nas omalovažavali – razbijali mobitele bogtaši na svjetskom prvenstvu kada je Hrvatska pobjeđivala. I nakon pobjede i slavlja hrvatske nacije se riga vatra na Hrvatsku i na našu „malobrojnost“ među svjetskim nacijama. Možda i same sebe, potaknuti ovakvim mišljenjima podivljalih medija, smatramo nevažnima i neuspješnima. Međutim, znamo, Bogu se sviđa uzdignuti one koji su maleni. I stvarno. Čovjek koji je Bogu otvoren – pogotovo u ovo božićno vrijeme – nikad nije sam. Veliki hrvatski nogometaš Mateo Kovačić je u tijeku svjetskog prvenstva kazao, a posebno je poručio jmladima kako bi trebali imati Gospodina uz sebe “u dobrim i lošim trenucima, jer nam Isus daje živi primjer kakvi trebamo biti: ponizni, zahvalni, ljubiti jedni druge, praštati jedni drugima i biti spremni na žrtvu”. Upravo zato mi Hrvati nismo odbačeni. Mi nismo na rubu neke velike civilizacije. Nismo zaboravljeni. Bog nas pohađa. U ovo vrijeme kada se u našoj domovini rado šire crne vijesti o besperspektivnosti života u našoj domovini, prorok govori: „Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku! Onima što mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jarka osvanu. Ti si (Bože) radost umnožio, uvećao veselje!“ – Imamo ZLATNU BRONCU! Hvala Trojedinome Bogu i Gospi!

Zato u ovoj svetoj noći mi Betlehemsko Dijete slavimo kao svjetlo svijeta. To je poruka Božja. Dijete, koje predstavlja priličnu suprotnost onome, kako ljudi po pravilu vladaju nad drugim ljudima. Ovdje se radi o drugom načinu moći. To je moć ljubavi koju pokreće jedno dijete. I to na taj način, po kojem Bog ophodi s onima koji se s njime druže. Ne odozgor, ne kroz lošu savjest ili pritisak, nego od srca k srcu, sam malen, da mi budemo veliki. Bog dolazi u tišini noći, u udaljenom mjestu, vani pred vratima grada, kao malo dijete, povijeno u pelene, leži u jaslama. To isto dijete u jaslama – gledamo mi danas.

Nama je rečeno: To je tvoj Otkupitelj. Prihvati to dijete u vjeri, zatvori ga u svoje srce – tako Bog daruje tebi svoju ljubav. Gledati božansko Dijete, u vjeri gledati, očima srca gledati, to zapravo znači slaviti Božić. Liturgija ove noći poziva nas da ožive u nama poznate božićne pjesme, da ožive u nama jaslice i mnoge slike Isusova rođenja koje smo možda ovih dana dobili u božićnim čestitkama. Bog je velik, stvoritelj svijeta i svake hvale predostojan. U Isusu je postao malen – i svake hvale predostojan. Velikog Boga možemo častiti, a dijete Isusa možemo ljubiti. Konačno je dijete iz Betlehema poziv nama: dopustiti da Bog sam u nama dođe k svijetu. “I da se Bog tisuću puta rodio u Betlehemu, a ne u tebi, tada bi Božić bio uzaludan”, tako Angelus Silesius, veliki duhovni pisac 17. stoljeća.

Zato nas ne smije ispuniti ove svete noći zatrpavanje poklonima ispod božićnog drvca. Neće nas usrećiti jurnjava i žurba koja nam se već pod kožu uvkla. Mir duše i ona blaga radost dolazi od Boga koji je ljubav i nježnost. Zato, neka nas ovih dana ispuni radost i nada. Radost jer nas Bog pohađa svojom ljubavlju. Nada, jer Bog svojih nikada ne napušta. Mir, radost i sreća dolaze iz nutrine, iz srca čovjekova. A tko ili što bi nas moglo više zagrijati i ispuniti kao što to čini Bog, koji se radi nas rodio kao maleno dijete? Sretan Vam Božić!