U četvrtak, 18.11.2021. u 18:30 sati održana je sveta misa za sve žrtve Vukovara i Domovinskog rata. U crkvi su ujedno izloženi i radovi na temu Vukovara djece koja pohađaju Hrvatsku dopunsku nastavu u Salzburgu. Oltar je bio ukrašen jedom od zastava koja je vijorila s vukovarskog Vodotornja. Hvala svima na sudjelovanju.
Nakon tri mjeseca teških i iscrpnih borbi obrana Vukovara slomljena je 18. studenoga 1991. Herojski otpor branitelja Vukovara ušao je u legendu, a Jugoslavenska narodna armija „slomljenih zubiju“ nije ostvarila značajne uspjehe na istoku Hrvatske. Bila je to „Pirova pobjeda“ koja je pokazala svijetu (be)smisao srpske agresije na Republiku Hrvatsku.
Već prije same bitke, događaji u vukovarskoj općini ukazivali su na to da dio Srba neće prihvatiti novoizabranu hrvatsku vlast. Napeta situacija eskalirala je 2. svibnja 1991. kada je u prigradskom naselju Borovo u zasjedi dočekano nekoliko desetaka hrvatskih policajaca od kojih je 12 poginulo. Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, Jugoslavenska narodna armija se otvoreno postavila na stranu pobunjenih Srba na svim ratištima, pa tako i na vukovarskom. Prvo spaljeno selo u Hrvatskoj bile su Ćelije smještene na sjeverozapadnom dijelu vukovarske općine. Pobunjeni Srbi iz Bobote i Silaša okupirali su ih uz pomoć JNA početkom srpnja.
Nakon toga, uslijedio je pojačan dolazak snaga JNA u okolicu Vukovara. Cilj je bio blokirati grad, a zatim djelovanjem jurišnih odreda ovladati najvažnijim dijelovima. Hrvatske snage to su predvidjele te u ljeto 1991. očistile od neprijatelja Borovo Naselje, a zatim su preuzele kontrolu nad naseljem Lužac, čime su stvoreni povoljni preduvjeti za uspješnu organizaciju obrane grada. Koncem kolovoza područje Vukovara našlo se na meti zrakoplova JNA. Jednog od njih 24. kolovoza oborio je Luka Andrijanić.
Idućeg dana započele su teške borbe za Vukovar, a posebno se na udaru našlo Borovo Naselje. Usporedno, nadmoćniji neprijatelj napada i sela oko Vukovara nastanjena većinskim hrvatskim stanovništvom. Tako je 2. rujna okupiran Berak, a idućih dana i okolna sela. Najžešći udar na grad započeo je 14. rujna iz više pravaca. Najteže je bilo na Sajmištu gdje se nalazila vojarna JNA te u Borovu Naselju na kojem su tih dana vukovarski branitelji uništili više desetaka oklopnih vozila zbog čega je Trpinjska cesta koja prolazi kroz naselje prozvana „grobljem tenkova“.
Kada je JNA shvatila da neće tako lako srušiti obranu Vukovara iz Beograda, ispraćeno cvijećem, stiže pojačanje koje iz smjera Šida ulazi u Hrvatsku. Dana 22. rujna JNA zauzima Tovarnik, nakon čega je uslijedio niz zločina nad lokalnim stanovništvom među kojima je ubijen i lokalni župnik Ivan Burik. Krajem rujna, u Vukovar ulaze posljednje skupine branitelja. Nakon što su 1. listopada okupirani Marinci, slobodni dio vukovarske općine potpuno je odsječen od ostatka Hrvatske.
Bio je to prvi korak novog zapovjednika na strani JNA Živote Panića da zauzme Vukovar. Uslijedili su teški dani za vukovarske branitelje kojima je svakim danom ostajalo sve manje oružja, pogotovo za protuoklopnu borbu. Pokušaj hrvatskih snaga da se probiju do Vukovara 13. listopada nije uspio, no 17. listopada u grad ulazi konvoj „Liječnici bez granica“ i izvlači iz vukovarske bolnice preko stotinu ranjenika te im spašava živote. To je bar malo podiglo moral braniteljima kojih je svakim danom sve manje, a najteži udarac svakako im je bila pogibija zapovjednika obrane Borova naselja i heroja Domovinskog rata Blage Zadre.
Kada je 2. studenoga okupirano naselje Lužac, postalo je jasno da se Vukovar ne može obraniti. Tjedan dana kasnije okupirani su i Bogdanovci, a neprijatelj je 12. studenoga krenuo u završne operacije koje su okončane 18. studenoga 1991. Neke skupine branitelja probile su se prije toga iz grada do slobodnog teritorija, no velik broj civila i vojnika ostao je u gradu.
Kako bi se spasilo ranjenike iz vukovarske bolnice Andrija Hebrang, uime Hrvatske, te Andrija Rašeta, uime JNA, potpisali su 18. studenoga 1991. u večernjim satima sporazum o evakuaciji ranjenika iz vukovarske bolnice. Ta je vijest stigla i do Vukovara što se vidi iz izvješća Siniše Glavaševića:
„Ovoga trenutka dobivam i podatke o završenim pregovorima. Konvoj kreće sutra u 10 sati, imat će kapacitet 600 pacijenata. Ići će relacijom: Vukovarska bolnica, Priljevo, Lužac, Bogdanovci, Marinci, Zidine, Nuštar. U civilnim skloništima naselja Borovo sutra će također biti uspostavljen kontakt, gdje ima negdje oko dvije stotine ranjenika i također će biti priključeni evakuaciji stanovništva u sljedećim danima. Nadamo se da je mukama po Vukovaru kraj.“
Ipak, sporazum nije ispoštivan te su po padu grada, JNA i srpske paravojne jedinice počinile mnoga ubojstva i ratne zločine. Najveća stratišta bili su Velepromet i Ovčara na kojoj je do danas ekshumirano 200 tijela, među kojima i ono Siniše Glavaševića. Velik broj ubijenih još uvijek se smatra nestalima.
Trojica oficira JNA – Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić bili su optuženi od strane Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu zbog višestrukih zločina protiv čovječanstva i kršenja ratnih konvencija. Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina za ubojstva i mučenja, Šljivančanin na petogodišnji zatvor radi mučenja, ali je oslobođen optužbi za genocid i istrebljenje nesrba, a Radić je bio oslobođen.
Borna Marinić
