STO GODINA OD ROĐENJA MAJKE TEREZIJE

Danas se svijet sjeća žive svetice, Majke Terezije iz Kalkute, jer se obilježava stota obljetnica njezina rođenja. Njezin grob je i dalje mjesto molitve i susreta religija. Pravilo reda njezinih sestara zasnovano je na jednostavnom geslu: 'Služiti siromašnima da bi se služilo životu'

5. rujna 1998. godine svijetom je odjeknuo glas: umrla je živa svetica. Tako bi se mogao sažeti životni put dug 87 godina, nesebično poslanje i sjajna karizma Majke Terezije, koja je gotovo cijeli svoj život provela pomažući drugima. I to ne pukim pomaganjem, nego strastvenom samilošću u najmučnijim dijelovima svijeta kakav je, na primjer, Kalkuta, gdje je sa svojim sestrama misionarkama ljubavi s ulica podigla na desetke tisuća gubavih, bolesnih i odbačenih ljudi.

Rođena je 26. kolovoza 1910. u Skopju, u albanskoj obitelji Bojaxhiu kao posljednje od troje djece. Kad je imala tek dan, krštena je kao Agneze Gonxha. Još je kao učenica odlučila posvetiti se Bogu i otići kao misionarka u Indiju. U Irskoj 1928. godine ulazi u red sestara od Loreta, a 1929. putuje u Indiju, radeći ondje 20 godina kao učiteljica.

U svakodnevnom dodiru s indijskom stvarnošću procijenila je da samostanski angažman nije dovoljan, da je bijeda u Indiji tako beskrajna, a sirotinja toliko prepuštena sebi, poglavito u bolesti i smrti, pa je 1948. zahtijevala da izađe iz samostana na ulice. Dopustili su joj da sama kao redovnica pođe medu najsiromašnije u Kalkuti, što je i učinila odjenuvši se u običan sari i samo četiri rupije uza se. Uskoro je dobila odobrenje nadležnog biskupa da započne s novom družbom Misionarki ljubavi koja je počela s radom 1950. godine.

Doživjeli smo vrijeme u kojemu se ipak slobodno govori o svim žrtvama drugog svjetskog rata i poraća, nedavnog rata, pa i ranijih ratova. Za njih se molimo, za njima tugujemo, podižemo im križeve i spomenike.

Poprilično se već govori i o žrtvama "kirurških" pobačaja. Svi oni koji su to htjeli, već su mogli vidjeli film "Nijemi krik" ili fotografije žive i mrtve nerođene djece.

Međutim, još uvijek se premalo govori o onoj djeci koja su sitna  kao točkice, koja su začeta ali se još nisu usadila u maternicu. Upravo njih danas najviše ubijaju. Zapravo, najčešći način kako danas čovjek u Hrvatskoj umire, nisu kardiovaskularne niti druge bolesti, nego ubojstva prije rođenja i to još prije usađivanja u maternicu.

Do začeća i automatskog ubojstvenog učinka dolazi uz sve vrste tzv. "kontracepcijskih" tableta (to već javno priznaju i tvornice koje ih proizvode), uz hormonske flastere, razna hormonska postkoitalna sredstva, sve vrste spirala itd.

Također, dječicu koja se još nisu usadila u maternicu, masovno ubijaju i prilikom raznih postupaka vezanih uz oplodnju u epruveti i uz još neke druge slične umjetne oplodnje.

Ipak i na tu djecu se odnose Isusove riječi; “Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće” (Mt 25,40).

Dragi župljani,

s. Eva nam je poslala ovo pismo i fotografije. Vidljivo je koliko malim darom Vaše dobrote Gospodin čini velika djela. Radost se  na licima djece, mladih i starijih u susretu sa svećenikom i časnim sestrama može čitati na ovim fotografijama. I Vi ste doprinijeli toj radosti. Neka nas njihova radost obuzme i prati svaki dan...

APEL - ZAHTJEV VLASTIMA REPUBLIKE HRVATSKE I TIJELIMA EUROPSKE UNIJE ZA ZABRANU SLAVLJENJA ČETNIČKE GENOCIDNE POBUNE 0D 27. 07. 1941. I OBNOVE SPOMENIKA TAKVOM FAŠISTIČKOM ZLOČINU U MJESTU SRB U LICI - U REPUBLICI HRVATSKOJ - U EUROPI!

Poštovani,

Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 02. travnja 2009. utvrđeno je i sljedeće:

A. budući da se posvjesničari slažu da u potpunosti objektivna tumačenja povijesnih činjenica nisu moguća i da objektivni povijesni prikazi ne postoje, dok ipak, profesionalni povjesničari koriste alate za znanstveno istraživanje prošlosti, i pokušavaju biti nepristrani koliko je to moguće;

B. budući da političko tijelo ili politička stranka ima monopol na interpretaciju povijesti, i takva tijela i stranke tvrde da ne mogu biti objektivni;

C.budući da službena politička tumačenja povijesnih činjenica ne bi trebala biti nametnuta putom većinskih odluka parlamenata, jer parlament ne može donositi zakone o prošlosti;

D.budući da je temeljni cilj procesa europskih integracija osigurati poštovanje temeljnih ljudskih prava i vladavine prava u budućnosti, dok su odgovarajući mehanizmi za postizanje ovog cilja navedeni u člancima 6. i 7. Ugovora o Europskoj uniji;

E. budući da nesporazumi povijesti mogu biti gorivo isključive politike i time potiču mržnju i rasizam;

F. budući da sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa, kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu;

Tisuće Hrvata ubijene su potkraj ili nakon Drugog svjetskog rata, bez suđenja i bez dokazane krivice. Mnogi od njih bili su civili. Za te partizanske i komunističke zločine do danas nitko nije odgovarao.

 

"Gdje se god zakopa u hrvatsku zemlju izviru kosti. Hrvatska je jedina postkomunistička zemlja koja ni nakon 65 godina nije odala dužnu počast žrtvama", tim je riječima HDZ-ov saborski zastupnik Andrija Hebrang obrazložio zašto je njegova stranka zajedno s HSS-om u saborsku proceduru uputila poseban zakon kojim bi se obilježili grobovi žrtava komunističkih zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao i grobovi pripadnika hrvatske emigracije koje je likvidirala jugoslavenska tajna policija.

 

Ni povjesničari još ne mogu utvrditi točan broj grobišta nastalih u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Procjene su da ih je oko tisuću. O njima se gotovo pola stoljeća nije govorilo naglas. Primjer za to je Đakovo u kojem se danas i gradonačelnik, SDP-ovac Zoran Vinković zalaže za to da se rasvijetle dani koji su uslijedili nakon 12. travnja 1945., kada su u Đakovo ušle partizanske jedinice i, uz pomoć prokazivača, zarobili i likvidirali velik broj ne samo pripadnika njemačke vojske Wehrmachta, ustaša i domobrana, već i civila.

 

I danas zaplače kad mu se spomene ubijenu majku